Prebrzo je prošlo deset godina otkako nas je napustio naš Luciano, čovjek koji je doživio tek nešto više od šezdeset godina, ali kako je sam znao reći svojoj Valnei, proživio je dva, tri – možda i više života, s kojima je bio zadovoljan.
U tih njegovih šezdeset godina, dvadeset je grubo uzela politika, ali o tome nećemo govoriti, nećemo ni o njegovom privatnom životu, kojega je vrlo brižno čuvao i pokušao ga što više maknuti od javnosti. Ovdje se, mi koji smo ga poznavali, želimo prisjetiti Luciana i podsjetiti one koji su ga manje znali, na Luciana školskog druga, cimera na faksu, kolegu inženjera na poslu, šefa, rukovoditelja, tehničkog direktora, dekana – ali uvijek prijatelja. Zamolili smo zato nekoliko ljudi iz tog njegovog života da se prisjete Luciana, svaki na svoj način, nekakvom sitnicom – onako kako im je Čano ostao u sjećanju.
Silvano C. se sjeća jako puno zgodnih priča koje ga vežu za Luciana dandanas, od tehničke škole i fakulteta pa sve do kasnijeg života, kada su radili i osnovali obitelji. Izdvojit će dvije zgode iz ranijih dana koje su mu ostale u lijepom sjećanju. „Prva je vezana za učeničke dane u Tehničkoj školi. Bili smo u trećem razredu na satu predmeta „Elementi strojeva“. Treba naglasiti da je to bila 1971. kada je hipi pokret u tadašnjoj Jugoslaviji bio tek u povojima. Nošenje duge kose nije bilo zabranjeno, ali nije ni bilo dobro prihvaćeno od nastavnika. Profesor Kekić koji je po meni bio dobar profesor, ali starijih nazora došao je u razred na sat. U razredu je bio jedan učenik koji je bio predvodnik hipi pokreta. Pored jako duge kose za to doba, imao je i kožnu vezicu dugačku oko jedan metar namotanu na ruci kao narukvicu. Profesor Kekić je zatražio da odmota tu ‘pertlu’ i da mu je preda te pred razredom sarkastično zapitao „što se može s tim napraviti?“, a Luciano mu je onako smiješeći dobacio da bi si mogao napraviti ogrlicu i staviti oko vrata. Naravno da je slijedila kazna za tu šalu, jer je već slijedeći sat morao pred ploču, pitanja su bila malo teža, a rezultat je bio očigledan – jedinica kroz cijeli dnevnik. Druga zgoda je vezana za klasifikacijski ispit na ETF-u u rujnu 1973. Tadašnji ETF (današnji FER) primao je na prvu godinu 380 studenata. Na ispitu nas je bilo 870 kandidata. Kad smo došli ispred fakulteta prije ispita gledali smo tu gomilu ljudi i razmišljali koga sve moramo izbaciti da bismo mi upali. I uglavnom napisali smo mi taj ispit, ali nismo bili zadovoljni svojim radom, jer nismo znali tada da je ispit tako sročen da je nemoguće u zadanom terminu riješiti svih 40 zadataka. Navečer istog dana oko 21.00 sat bili su na staklenim vratima fakulteta već izvješeni rezultati ispita. Ne treba niti spomenuti da taj dan od uzbuđenja uopće nismo jeli. Kada smo nakon pola sata probijajući se kroz gužvu uspjeli doći do stakla i kada smo napokon našli naša imena među primljenima, sreći nije bilo kraja. Neko smo vrijeme lutali gradom puni ushićenja. U Draškovićevoj ulici bila je gostionica ‘Zagorje’, ako se ne varam. Kada smo prolazili pored nje odlučili smo da treba proslaviti takav uspjeh te smo tu popili konjak (treba naglasiti da tada nismo uopće pili alkohol). Vratili smo se na fakultet da se još jednom uvjerimo da smo primljeni. Gužva se dobrano smanjila, nas je konjak dobro lupio u glavu, ali sreća zbog uspjeha bila je neizmjerna.“
Silvano D. sjeća se Luciana još iz osnovne škole „Moša Pijade“, bio je generacija ispred njega.„Bio je aktivan u školi, a upoznali smo se na sportskim terenima, na rukometu i vaterpolu koje je vodio profesor Makovac. Luciano je još trenirao i tekvando. Kao diplomirani inženjeri elektrotehnike našli smo se zajedno u Službi razvoja „Elektroistre“. Meni je to bio prvi posao, a on je neko kratko vrijeme radio u „Uljaniku“. Jednom prilikom, još nam je tekao pripravnički staž, došao je na vrata kancelarije u kojoj smo radili nas tri mlada inženjera. Naglim karate udarcem udario je u štok od vrata, mi smo bili malo zbunjeni načinom prikazivanja njegovih borilačkih vještina. Uz zajednički glasni smijeh znali smo da je to bila samo šala, na njegov način. Spomenut ću i sastanak koji smo kao mladi inženjeri imali sa stručnjacima iz Instituta za Elektroprivredu u Zagrebu. Na dolasku, jedan od gostiju predstavio se kao Ante Sekso. Iako je za nas to bio stariji gospodin, naš Luciano je kao iz topa pitao: ‘ I Ante seksaš li se što?’. Mi smo se nasmijali, a reakcije gospodina Ante se baš i ne sjećam. Nakon desetak godina rada u firmi, Luciano se odlučio baviti politikom, bio je izabran za potpredsjednika Skupštine općine Pule, da bi nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine postao i predsjednik Skupštine Općine Pule. Bila mu je za odlazak u politiku potrebna suglasnost naše „Elektroistre“, naravno da smo mu je dali, ali uz riječi: ‘Luciano nedavno si postao magistar znanosti, trebamo te ovdje, valjda ćeš se vratiti.’ Uz uobičajeni smijeh, odgovor je bio: ‘Pa naravno da ću se vratiti, nisam ja političar.’ Nije se vratio, ali vjerojatno je tako i trebalo biti, jer je u sljedećem vremenu donio puno koristi našem gradu. Sjećam se i lijepih dana, pred možda dvadesetak godina, kada smo kao grupa – nas šest parova, pokušali usavršiti naše skromno znanje plesnih vještina. Bilo je lijepo, a najbolja su bila druženja nakon plesa, po kafićima i konobama.“
Srđan Ž. je bio Lucianova ‘zagrebačka veza’ prema Institutu, struci i znanosti, zajedno su studirali i ostali u trajnoj vezi, kroz usavršavanje, magisterij, doktorat, ali ipak od svega Srđan se najradije sjeća zgode iz pulskog restorana u kojem je bio gost „Elektroistre“, a slučajno je tamo bio i Luciano, tada na nekoj važnoj političkoj dužnosti. Luciano je prvi otišao i na odlasku iz restorana pozdravio: ‘Ciao Dule!’. Srđan: ‘Kad bih barem i ja znao tako plaćati!’.
Davora M. je na prvoj godini studija, njegova prijateljica iz djetinjstva, Valnea, upoznala sa svojim dečkom – Lucianom. „Po završetku faksa dao mi je savjet, da pokušam odslužiti vojsku gdje i on, na Črnomercu. Savjet je bio dobar i stvarno sam tražio i dobio Črnomerec, a kasnije u Sinj. Nakon vojske radili smo zajedno u „Elektroistri“. On je bio jedan od pismenijih inženjera, tako da je iza sebe ostavio puno pisanih materijala. Kako sam ja bio dosta dobar u programiranju, svjež s faksa – znao sam Fortran, izradili smo vrlo ozbiljan program za proračun tokova snaga, koji se još dugo koristio. Kasnije su nam se profesionalni putovi razišli, ali smo ostali uvijek prijatelji i ponovno se ozbiljnije našli na projektu pulske Politehnike. Politehnika mu je pomogla da prekine s politikom, tako da je i iz aviona je bilo vidljivo koliko mu ta promjena odgovara. Siguran sam da je to bio za njega pravi posao i da je za Politehniku puno napravio. U jednom trenutku zbog svojih obaveza više nisam dolazio, pa sam mu rekao da je on sad dekan, a ja ću se malo odmoriti. Nije me ni slušao, nego je rekao:’ Ma odj…, baš ćeš me sad ovdje ostaviti samog.’ I naravno, ostao sam.“
Ovo je priča Radovana J.: „Sjećanje na Luciana, dragog kolegu i prijatelja, neizbrisivo je povezano s njegovim veselim duhom, koji nas je pratio još od srednjoškolskih dana, pa sve do zajedničkog rada na Politehnici. Njegov smijeh, tako iskren i snažan da mu je doslovno tresao trbuh, bio je zarazan i ispunjavao bi prostor radosti, čak i u teškim trenucima. Luciano je bio čovjek od razumijevanja, uvijek spreman pružiti ruku prijateljima, ali i onima koji to nisu bili. Njegov entuzijazam i posvećenost u razgovorima o novim studijskim programima uvijek su me motivirali. S nevjerojatnom energijom pokretao je suradnju s različitim učilištima i sveučilištima, kod nas i u inozemstvu, ostavljajući iza sebe brojne projekte koji će dugo svjedočiti o njegovom radu. Iako je bio suočen s ozbiljnim zdravstvenim izazovima, Luciano nikada nije gubio smisao za humor. Sjećam se kada je s osmijehom komentirao liječničke nalaze, uz šalu koja je, iako na račun teške situacije, izazvala grohotan smijeh. Bio je to Luciano, uvijek vedroga duha, pa onda kada su okolnosti bile najteže. Naši povratci s Politehnike, dok smo pješačili do “Čarlija”, sada su mi posebno dragocjena sjećanja. Nakon njegovog preranog odlaska, dolazak u ured ispunjen njegovim knjigama i spisima postao je težak, ali i podsjetnik na čast i zadovoljstvo koje sam imao radeći s njim. Teško je pobrojati sve čime se Luciano bavio, jer je bio osoba s mnogim interesima i postignućima. No, ono što ostaje u srcima svih nas koji smo ga poznavali jest njegovo vedro srce, njegov smijeh i nepokolebljiva strast prema životu.“
I na kraju umjesto zaključka, Branimir R.: „Luciano je bio respektabilan profesor, odličan pedagog i dragi prijatelj. Kao dekan bio je osoba znanja i umješnosti rukovođenja uvijek sa jasnom strategijom koja vodi do rješenja zadatka. Svaki naš sastanak započeo bi i završio blagim humorom čime je rješenje svakog problema bilo izglednije, a put do toga nekako lakši. Sa studentima je imao prisan kontakt, uvijek spreman pomoći i otvoren za svaki razgovor. Dolazili su bez ustručavanja na stručne konzultacije iz predmeta koje je predavao, ali su jednako tako izlagali svoje probleme u studiranju. Jedna mi je bizarna anegdota ostala u sjećanju kad je jedan student, očito bez ikakvog političkog stava, zatražio savjet: ‘u koju bi se stranku valjalo upisati da bi se najbolje u karijeri napredovalo?’. To, bez dublje analize što danas mladi misle o politici, prvenstveno pokazuje koliko je Luciano bio blizak, gotovo kao al pari’ prijatelj studentima.“